Neko kao Đovani

 Neko kao Đovani 

Dječak Đovani

Đovani je jedan dječak romske populacije, koji živi negdje u Mostaru. Upoznala sam ga jedan dan ispred Narodnog Pozorišta Mostar, dok sam čekala početak koncerta turske duhovne muzike. Sjedila sam na kamenom zidiću, njegova mama je prišla sa još dvije sestre u nastojanju da iskoristi priliku mase ljudi, koji su bili ispred pozorišta i zaradi za taj dan što više novca, jer i "prosjačanje" je biznis za koji nikada ne znaš kako i koliko će biti uspješan svaki naredni dan. Ja sam tada pružila Đovanijevim sestrama nešto feninga, iako "prosjačenje" ne podržavam ali tu i tamo, dam nešto sitniša onim ciganima koji su mi simpatični. Naravno, pošto je koncert kasnio imala sam dovoljno vremena da se posvetim Đovaniju, koji se na sve moguće načine trudio da zaokupira moju pažnju . Posmatrajući njega i njegov osmjeh pomislila sam u tom trenu koliko smo svi mi ljudi jedno, jer samo želimo da budemo sretni. U jednom momentu mi je došla ideja da ga fotografišem i zamolila sam ga da li mogu to da učinim, a on je pristao. Kasnije sam fotografisala i njegovu porodicu. Nakon fotografisanja odlučila sam da mu dam nešto novca i jedan kroasan. Kazala sam da je on to zaslužio i da je to njegov zarađeni novac, jer je on pristao da pozira za moje fotografije. Dok sam mu pokazivala fotografije, a on se smješkao na to kako izgleda na istim, prošla mi je kroz glavu misao "Kako je to biti Đovani". Razmišljala sam o njihovom životu na ulici i svakom novom danu, koji je sam po sebi avantura. Tada su mi se vratila neka sjećanja iz perioda kada sam radila u Starom Gradu i gdje sam svakodnevno dijelila momente sa tim ljudima. Jednom prilikom prošle godine, kada sam prodavala svoj nakit na ulici, dok sam išla na posao susrela sam malu cigančicu Sangitu i njenu mamu i tada sam pomislila u sebi "kako je to biti cigan i kako je to živjeti na ulici", u tom momentu me obuzela zahvalnost, jer sam tada shvatila da sam i ja mogla biti rođena kao Sangita i dijeliti njenu već zapečaćenu sudbinu, samo zato što je rođena kao ciganka. Tada sam se zahvalila Bogu na svemu, pa i na tom vrelom ljetnom danu koji sam provela na ulici, baš kao i oni, a svi sa istom željom da zaradimo za život. Meni je to tada bio onaj klik u glavi, kada shavatite zašto doživljavate neke životne situacije, a to je da bih sa svojim iskustvom "prodaje na ulici" mogla bar djelimično razumjeti kako je to jednom Đovaniju i njemu sličnima.

Đovanijeva porodica

Već sam spomenula da sam nekoliko godina radila u Starom Gradu i bolje upoznala sve cigane, koji su htjeli mi to priznati ili ne ipak dio životnog stila našeg grada. Kroz taj rad sam ostvarila jedan sasvim lijep odnos sa tim ljudima, jer sam imala vremena da ih bolje upoznam, pošto sam im skoro svakoga dana razmjenjivala kovanice Eura i Kuna, za novčanice većih apoena. Lijepi su to dnevni iznosi bili, u prosjeku po 50 Eura, jer je to bio iznos bez kojeg se sva ta djeca, koja prosjače po ulicama, nisu smjela vratiti svojim kućama. Sjećam se jednog slučaja iz 2012. godine, kada sam upoznala malog cigana Avdu, kome sam to cijelo ljeto razmjenjivala kovanice. To je bio dječak od nekih 6 ili 7 godina. Jedan dan mi je došao u suzama i rekao da mu je život dojadio i da želi da se ubije, jer ne može više da podnese svakodnevnu torturu i batine od strane njegovog oca, iako on po cijeli dan mora da provede na vrelom mostarskom asfaltu da bi njemu sakupio dovoljan iznos novca, koji mu navečer mora predati. Taj dan sam se osjećala tako bespomoćno jer nisam znala kako da mu pomognem. Čak mi je jednom prilikom ispričao i kako mu je lokalni čovjek prijetio pištoljem u glavu da bi mu iznudio novac koji je isprosio taj dan. Za Avdu me vežu tako lijepa sjećanja. Pošto smo se viđali svaki dan, ja sam njemu često kupovala "hamburger" da jede, jer je jako često bio gladan i nije smio da potroši dio od onoga što bi taj dan "zaradio", tako je Avdo jedan dan došao do mene dok smo moja kolegica i ja pile popodnevnu kafu i rekao "danas ću ja tebi da platim kafu, kada ti meni stalno kupuješ hamburgere i razmjenjuješ kovanice, sada želim i ja tebe da počastim". Kada doživite ovakve stvari u životu, tada shvatite šta ima najveću vrijednost. Nakon toliko godina još uvijek pamtim njegove riječi. Nažalost nemam njegovu sliku. Trenutno ne znam gdje se nalazi Avdo i šta je bilo s njim poslije tog ljeta. Samo znam iz njegovih priča da je odnekud od Zenice. Ma gdje bio, molim Boga da mu podari svako dobro i da bude sretan.

Hajra

Ne mogu a da u ovoj priči ne spomenem ženu koju cijeli grad zna. Ona je Hajra. Porijeklom je iz Živinica, a lična karta joj je sa mjestom boravka na Ilidži. Hajra je neko koga sam također upoznala u Starom Gradu. Kada bih htjela da ispričam neku opširniju priču vezano za nju to ne bi zasigurno imalo smisla. Nju morate uživo upoznati, jer je ona sama "priča za sebe". Ali jedna činjenica je posebno vezana za nju, a to je da nikada u životu nisam upoznala nikoga, ko u sebi ima toliko ljubavi prema mačkama kao što je ona. Ta voli mačke više od bilo čega na ovom svijetu.

Đina i njena porodica

U ovom posljednje dijelu priče o Đovaniju, moram da spomenem Đinu, koju redovno susrećem na mostarskim ulicama. Đina je jedna jako pametna i dobra žena. Uvijek kad se sretnemo ispričamo se na svoj način. Jednom prilikom bila sam u gradu sa prijateljicom, gdje sam nam predhodno kupila nekih grickalica i slatkiša i usputno susretnemo Đinu. Pošto kod sebe nisam imala ništa od sitnog novca, ja joj pružam onako kesu sa tim grickalicama i slatkišima, da bi ona meni na to odgovorila "hvala ti, ali ja ne mogu to uzeti, jer ti si neko ko mi uvijek daje nešto, ovo je sada puno". Naravno ja sam kasnije tu kesu dala njenoj djevojčici, ali su tada te njene riječi ostavile na mene veliki utisak. Ja sam bila svjesna koliko ona želi to, ali iz zahvalnosti i poštovanja prema nekome, ko uvijek zastane na ulici i ispriča se s njom kao s kolegicom. ne može da prihvati to. Iz njenog primjera sam shvatila koliko neki obični ljudi mogu da budu veliki ljudi. Mnogo puta sam doživjela u Mostaru da neke kolegice ili poznanice prođu pored mene i ne pozdrave se, dok jedna "obična" Đina uvijek nađe par minuta da se lijepo pozdravi i ispriča, a da pri tome nikada ništa ne traži za uzvrat. Vrlo često bi mi spominjala, kad sam htjela nešto sitno novaca da dam nekoj od njenih djevojčica "nemoj im ti da daš, pa ti si podstanar isto kao i ja, i ti trebaš da platiš kiriju, i tebi pare trebaju". Jedna Đina sa ulice je osvještena i solidarna više od većine onih ljudi, koji se onako fini i uglađeni mogu susresti na mostarskim ulicama.

Za kraj želim da kažem ovo nije priča o Romima kao ugroženom narodu u Bosni i Hercegovini. Ovo je jedna priča ispričana sa toliko zadovoljstva i pozitivnih primjera kako svaki čovjek nosi neko dobro u sebi. Priče ovih ljudi nisu za žaljenje niti ima išta loše u njima, naprotiv ovakve priče mogu da inspirišu i motivišu sviju nas, da se zapitamo kako je biti neko drugi i kako bismo mi živjeli nečiji život da dijelimo njegovu sudbinu. Napisala sam je zbog osjećaja zahvalnosti što na ove ljude gledam kao na svoje prijatelje. Zahvalna sam Bogu za životna iskustva, zbog kojih bar djelimično mogu da razumijem ove ljude i svu milost koju osjetim u svom srcu, kada ih vidim i ljude njima sličnim dobrim dušama...

Milost je osjećaj koji se ne može opisati riječima, jer je to Božija riječ koja dolazi samo putem srca...

Autor: Merima Delić