Bilo jednom u Turskoj

Svako putovanje se pamti po osjećajima koja nas vežu za isto. Vjerovatno je to i razlog zašto su nam neka mjesta posebna u odnosu na druga. Od uspomena ostanu oni momenti koje smo proživjeli i osjetili, a ne ono što smo vidjeli...

Uvijek su nam najvažnije stvari u životu one koje smo prvi put doživjeli. Njih pamtimo do kraja života, tako ću i ja svoje prvo putovanje pamtiti.

Od svoje dvanaeste godine sanjam da posjetim Tursku. Rođena sam 1987. godine i svoje djetinjstvo pamtim po odrastanju na selu i preživljenom ratu. Kada preživite ratne dane, onda znate da cijenite sitnice. Poslije rata jedini prozor u svijet je bila "satelitska antena". Tada sam prvi put vidjela na televiziji kako izgleda Turska. Slušala sam tursku muziku i gledala turske serije. Zaljubila se u tu zemlju i bila oduševljena kako je raznolika u svemu, bogata kultura, tradicija i historija. Pomislila sam da tim ljudima koji žive tamo nikada nije dosadno. Na neki način me podsjećala na moju zemlju, jer ima sličnosti sa našom kulturom i tradicijom, a opet je ujedno tako drugačija. Vjerovatno sam tada u svemir odaslala želju, koja je nakon toliko godina i ostavrena. 

Već nekoliko godina radim u Starom Gradu i dok razgovaram sa turistima, uvijek ostanu zapanjeni koliko zapravo imam informacija o svemu u svijetu, kao da sam proputovala dosta zemalja, a ja im onda na kraju razgovora kažem da nikada nisam nigdje putovala. Tada bi oni ostajali u čudu. Bilo je jako mnogo dana kada bi se i sama zapitala da li ću ikada imati mogućnost i putovati po svijetu, da se i ja bar na tren osjetim kao svi oni turisti koje sam upoznala tokom svog rada. I tako se isplatilo moje čekanje. Pred kraj ljeta, druga polovina avgusta mjeseca, kolege s kursa kaligrafije i ja smo dobili mogućnost putovanja u Tursku. 

Grad koji smo posjetili bio je Kayseri. Prije odlaska intenzivno sam istraživala na interenetu vezano za ovaj grad i učinilo mi se da i nije baš tako interesantan, jer nisam pronašla neke zanimljive informacije. Ponukana iskustvom kroz rad sa turistima, gdje oni kažu da su uvijek iznenađeni ljepotama naše zemlje teke kada dođu, u odnosu na ono što su predhodno vidjeli na internetu, tako sam i ja odlučila da neću donositi nikakve zaključke o tome šta me tamo čeka i da li će me taj grad oduševiti.

Svjetlost uvijek pronađe svoj put 

Poslije intenzivnih priprema i silnog uzbuđenja zbog prvog putovanja, dolazi i dan kada smo krenuli na put za Kayseri. Uzbuđenje je bilo još veće, jer je to bio moj prvi let avionom, a ja sam neko ko ima fobiju od visine. Interesantno je to kako čovjek u određenim trenutcima dobije snagu, da zaboravi na svoje strahove. To su vam oni momenti kada nešto istinski želite i mentalno zaboravljate sve ostale popratne situacije, koje vas inače sputavaju u svakodnevnom životu. Prvi let je bio od Sarajeva do Istanbula. Trajao je nekih sat i pol, sa manjim turbulencijama zbog vjetra, ali u suštini sasvim opušteno sam to podnijela. Poslije toga, slijetanje na aerodrom Ataturk u Istanbulu. Dojmilo me je to slijetanje, jer se sam aerodorm nalazi uz more, pa tako dok slijećete na momente pomislite da ćete sletiti u more. Pogled iz aviona na Istanbul je nešto posebno. Prije drugog leta za Kayseri, velika gužva na aerodromu. Na tom mjestu su se desili bombaški napadi, ali u tom periodu život se vratio u svoju svakodnevnicu, tako da se samo ponegdje mogao vidjeti naoružani policajac. Moram da kažem da sam u avionu Turkish Airlines pila najbolju kafu. Poslije svih procedura, uslijedio je let za Kayseri. U avionu smo jeli jedan tako dobar sendvič, napravljen po turskoj recepturi i bio je jako ukusan. Pogled iz aviona na smeđi zemljani pejzaž Turske. Pitala sam se zašto nema nikako zelenila i šume, ali sam kasnije saznala da je to središnji dio turske, koji je prekriven pustinjom. Tek poneko naselje i neki manji gradić. Slijećemo na aerodrom u Kayseriju i prvo što sam osjetila, bio je ustajali vrući zrak, čak mnogo teži od ovog mostarskog. Razgledam uokolo i vidim samo neka brda u daljini, nigdje nema šume, samo pustinja. Prva pomisao mi je bila " Bože dragi, šta ću ja ovdje raditi sedam dana". Tu susrećemo domicilno stanovništvo u tradicionalnoj nošnji i moja prva pomisao je bila da smo došli u jednu provinciju. Međutim, ulaskom u grad shvatam da su moji prvi doživljaji bili privremeni i da smo došli u jedan jako zanimljiv i urban grad. 

Prvi dan smo proveli upoznavanjem sa domaćinima, te prisustvovali radionicama Ebru-a, slikanja na vodi. Ebru je jedna jako interesantna umjetnost slikanja na vodi. Poslije toga uslijedili su obilasci grada. Krenuli smo sa posjetom poznatom turbetu, koji se nalazi u samom centru grada. Naziv samog turbeta nisam zapamtila, jer mi zaista nije bio tako interesantan. Ja sam neko ko nije pristalica tih objekata i nije mi se svidjelo, kako su oni staro groblje pretvorili u jedan cijeli kompleks i od njega napravili neku vrtu odmarališta, odnosno parka.

Moj rad iz Ebru-a

U večernjim satima smo posjetili jedaan od dijelova grada, koji me je fascinirao i ostavio bez daha. To je stari Armenski grad, koji je noću pretvoren u ulicu umjetnika. Ulice popločane kaldrmom, posebna dekorativna narandžasta svjetla duž ulice, nargila barovi, mali dućani, djeca koja prodaju kuhane kukuruze na ulici, male kafe bašte gdje ljudi uživaju slušajući lokane bendove, stare žene prave tradicionalne jufke na saču i mali dućani sa lokalnim ručno rađenim stvarčicama su odraz ovog grada. Osjetila sam duh ovog grada, tek kada sam došla u ulicu umjetnika. Na momenat sam pomislila kako je ovo ulica iz moje mašte, mjesto gdje bih ja mogla živjeti. 

Pogled sa vidikovca Talas

Ako želite u potpunosti da osjetite ljepotu Kayserija, moja preporuka je mjesto zvano Talas. Naime, radi se o vidikovcu iznad samog grada, gdje se noću pruža takav pogled na grad, kao kada vidite u časopisima noćne slike velikih svjetskih metropola. Jedinstven pogled i mjesto gdje u večernjim satima možete susresti na desetine mladih ljudi, kako uživaju u čarima ljetnih noći i same panorame grada.

Instalacijea vojničkih pločica u  gimnaziji

Drugi dan smo doručkovali u prisustvu gradonačelnika Mustafe Čelika. Nakon toga uslijedila je posjeta Seldžučkom muzeju (Selcuklu Uygarligi Muzesi). Muzej je uređen sa savremenim instalacijama i jako je autentičan. Interesantni zvučni i svjetlosni efekti dočaravaju prošla vremena. Na osnovu toga moglo bi se zaključiti da Kayseri ima jako bogatu historiju. Nakon obilaska muzeja, došao je red i na posjetu poznatoj gimnaziji, koja je pretvorena u muzej sa zanimljivim postavkama i instalacijama. U periodu poslije Prvog svjetskog rata, iz te gimnazije su regrutovani svi učenici, gdje su skoro svi poginuli u ratu.

Zanimljiva mi je bila jedna instalacija sa plavim svjetlima na plafonu ukrašena vojničkim pločicama, koje su nosili vojnici za vrijeme samog rata. Ovo je mjesto gdje se može vidjeti historija razvoja turske državnosti i cijeli tok njene historije kroz ratove.

 Nakon časova iz historije uslijedio je uspon i pješačenje stepenicama do poznate Armenskoe crkve , koja je pretvorena u džamiju. Jako interesantno arhitektonsko zdanje ukrašeno znamenitim freskama. Nakon obilaska crkve usputno smo susreli dva mlada bračna para, koji su upravo pravili fotografije za tradicionalno tursko vjenčanje. Ujedno smo prošetali  turskim sokakom, koji je vodio do naše posljednje destinacije za taj vreli ljetni dan, a to je bila tradicionalna turska kuća. Sama kuća podsjeća na tradicionalne bosanske kuće, koje mi imamo u Mostaru. 

Drvo želja

Treći dan smo bili u posjeti Kapadokiji. Zaista je ovo krajolik koji je priča za sebe. Nevjerovatan pejzaž, koji kada ugledate, zapitate se kako je moguće da ljudi tu opstaju stoljećima, jer u cijeloj regiji postoji samo jedna rijeka. Ono što su vulkani u saradnji sa vjetrom napravili te tkz. golubarnike, to je riječima teško opisati, jednostavno se mora vidjeti uživo.

Keramika iz Kapadokije

 Avanos je jedan od tri grada koja čine regiju Kapadokije i poznat je po izradi keramičkih suvenira. Ugostio nas je jedan od poznatih majstora keramičara i uživo nam demonstrirao izradu jednog keramičkog predmeta. U njegovoj radnji smo kupili mnogo suvenira i moram da naglasim, kod kupovine sam uspjela da ostvarim dobar popust, jer sam se jako dobro "cjenkala". Na kraju kupovine, ispričala sam vlaniku radnje da sam se naučila cjenkati od turaka, koji dolaze u Mostar. Za obilazak cijelog područja vam je potrebno više dana, jer je jedan dan nedovoljan da se vide sve znamenitosti regije. Tu su prije svega mnogobrojni hoteli smješteni u stjenama, preko intresantnih oblika pješčanih stjena koji liče na neke figura, pa sve do poznatog "leta balonom" u jutarnjim i predvečernjim satima. Nažalost nismo uspjeli da oprobamo vožnju balonom, mada i da smo imali priliku ne znam da li bismo se usudili, jer su cijene te usluge negdje oko 130 dolara. Prije povratka posjetili smo vidikovac, mjesto gdje smo jeli poznati turski "durum" i slikali se pored "drveta želja".

Mimar Sinan

Četvrti dan nakon doručka otišli smo van grada u selo gdje je rođen Mimar Sinan, poznati turski graditelj. Nakon sela uslijedila je jedna prava avantura, tj. posjeta podzemnom gradu. Radi o podzemnim katakombama, koje su u prošlosti služile kao mjesta za stanovanje. Ono po čemu pamtim ovaj podzemni grad jesu tuneli kroz koje smo se "provlačili", jer su na nekim mjestima bili tako uski i mali. Jedan labirint koji je izgledao kao u horor filmu, gdje samo čekate kada će doći kraj, jer povratka nazad nema. Ovo nipošto ne bih preporučila klaustrofobičnim osobama. Pošto sam i sama klaustrofobična u nekim situacijama, ovo je za mene bio pravi izazov. Poslije večere smo otišli na klizanje u ledenu dvoranu. U vrelim ljetnim danim ljudi ovog grada imaju privilegiju da uživaju u klizanju. Dvorana je zaista odraz savremene arhitekture, po ugledu na ista arhitektonska zdanja u zapadnim državama Evrope.

Ledena dvorana

U planu je bilo da posjetimo veliki zabavni park, te popnemo se na najveću planinu ove regije, ali smo bili spriječeni, zbog trovanja hranom, koji smo imali u Kapadokiji. Naravno domaćini su se maksimalno potrudili da svi ozdravimo do povratka kući. 

Kayseri je definitno spoj tradicionalnog i modernog, luksuza i siromaštva. Moderan tramvaj, saobraćajnice, šoping centri, parkovi, fontane, trgovi i bazari. Periferija grada odiše četvrtima sa tradicionalnim načinom života. Tu već možete vidjeti ulice bez semafora i urbanih pravila. Ono što me je posebno dojmilo bio je taj kretivni duh grada, gdje na svakom mjestu možete vidjeti neke orginalne instalacije, zanimljivu arhitekturu, a posebno mi je ostao u sjećanju restoran koji je napravljen od  aviona. To nikada prije nisam vidjela i ostala sam fascinirana tom idejom.

Ekipa sa domaćinima

Najviše mi je u sjećanju ostao Hayvan bahce zoo park, gdje smo imali priliku uživati u zalsku sunca i kušanju poznatih turskih jela. Zanimljivo je bilo prisustvovati ručku u kantini zajedno sa službenicima iz administracije.

U Kayseriju službenici nemaju pravo na topli obrok u novčanom iznosu, već se svi zajedno hrane u kantinama. Na ovaj način sam grad ostvaruje znatne uštede u budžetu, a pored toga svi se hrane jednako. Ono što je još karakteristično istaknuti vezano za Kayseri, jeste to da u svim institucijama i državnim objektima nema klima uređaja. Na upit "zašto nema klima uređaja", dobili smo odgovor da je gradonačelnik donio odluku o tome kako u intitucijama neće biti klima uređaja, jer nisu u mogućnosti to svima da obezbjede. Na neki način ovo je odraz jednakosti i solidarnosti među svima.

Kada su jela u pitanju turci definitivno preferiraju meso. Ono što je za bosance kafa, to je za turke 

čaj. Čaj se pije u velikim količinama. Pored mesa tu je obavezno voće lubenica, koja se služi uz svako jelo.Turci su jako ljubazni, a pogotovo kada ima kažete da ste iz Bosne, tada svaka priča dobija drugu dimenziju.

Ovo je bila jedna mala priča o mojim doživljajima sa prvog putovanja i ostvarenog sna. Dok sam ovo pisala, prožimale su me jake emocije. Nadam se da sam vam dragi moji čitaoci uspjela prenijeti svoje doživljaje i da će svi oni koji budu čitali ovaj blog istinski osjetiti sa koliko ljubavi sam ga napisala. 

Vjerujte u svoje snove, da bi jednom živjeli njihovu realnost....